| |
Svijet bez vrijednosti
U uvodu knjige navodite kako je vaš najveći strah da će nedostatak diskusije o tome koje će vrijednosti i institucije tvoriti osnovu našeg novog društva otvoriti vrata opasnim ekstremistima (Le Pen, Heider). Ne događa li se upravo to s aktualnom borbom protiv terorizma. Je li ta borba zapravo borba protiv dosade, straha od gubitka autoriteta i jasnih tradicionalnih vrijednosti današnjih svjetskih vođa kojima ne odgovara da moć ima pojedinac?
Mnoge su stvari zabrinjavajuće u vezi svijeta bez vrijednosti. Europa, na primjer, pati zbog definicije geografskog područja, a ne zbog nedostatka originalnih ideja. U filmu Gladijator postoji jedna dobra scena u kojoj se Maksimus (glumi ga Russel Crowe) nakon bitke u Germaniji susretne s carem koji želi da Rim ponovno postane republika. Tiberije tada kaže: Jednom je postojao san imenom Rim. Mogao si samo šapnuti njegovo ime. Ako bi napravio nešto više od toga, san bi se rasplinuo... bio je toliko krhak. Kako bi zadržala korak, možda ne bi bilo loše da Europa razmisli o stvaranju EuroVizije, umjesto da svake godine održava eurovizijsko glazbeno natjecanje? Umjesto još jedne u nizu super država trebali bi razviti dijeljeno stanje svijesti.
Što se tiče rata protiv terorizma mislim da je jedno od osnovnih pitanja može li se ili ne može riješiti globalnog biografskog plemena - Al-Qaide - napadanjem određenih geografskih područja.
Dioničari države
Ako se “stare” institucije - nacionalna država, politička stranka, crkva, sveučilište, klasična tvrtka - polako ruše i ustupaju mjesto kreativnom pojedincu, ali se pritom i opiru, je li i demokracija vrsta totalitarizma?
Demokracija je u svijetu zatvorenih geografskih granica u određenom smislu totalitarizam - 51 posto ljudi preostalim 49 posto može narediti što treba raditi. No, naš trenutačni svijet je drugačiji - barem za određene ljude. Unatoč tome što je koncept udaljenosti umro, svi smo mi dioničari države - osim što neki od nas danas imaju izbor. Superbogati i pametni mogu se po volji šetati državama. Stoga bi također trebali očekivati veliku geografsku preraspodjelu talenata. U stvari ta se preraspodjela već i događa. Tijekom 1970. godine 4,7 posto američke populacije rodilo se u inozemstvu. U 2000. godini taj je broj iznosio 10,4 posto.
Kako bi odgovorili na uvjete u određenoj zemlji, stanovnicima na raspolaganju stoje tri osnovne mogućnosti. Mogu ostati vjerni državi i ne otići nikamo. Mogu iznijeti svoje probleme u cilju promjene trenutačne situacije i ne otići nikamo. I kao treća mogućnost, mogu iseliti iz svoje matične države. Pretpostavljam da je ne tako davno većini ljudi iz bivšeg istočnog bloka ova zadnja mogućnost bila posve strana - osim ako nisu željeli riskirati da ih netko pogodi metkom u leđa. S pravnog nas se stanovišta sve više može slobodno kretati. No, tu opet vreba druga zapreka: sloboda kretanja obično se plaća sposobnošću ili kapitalom. Nedostatak ovih resursa neće samo odvratiti ljude od pokušaja da napuste zemlju, već će ujedno i stvoriti vratara koji će vam s druge strane hodnika zatvoriti vrata.
Na kraju, ono što ljude potiče na kretanje jest jaz između životnih očekivanja i nastojanja i sredstava koja su dostupna kako bi se to u matičnoj državi postiglo u razumnom vremenu. Drugim riječima, osnovni kandidati za izlazak su najambiciozniji talenti koji žive u najgoroj bijedi. Ljudi koji dijele isti san skupit će se na mjestima koja će im omogućiti da taj san pretoče u praksu. Pobjednici će uvesti proizvođače znanja i izvesti proizvode znanja. Gubitnici će se sve više susretati sa suprotnom situacijom od navedene.
Korporacijski muževi i žene
Zanimljiva je konstatacija da ljudi gledaju TV, primjerice Jerry Springer Show, jer im on daje osjećaj da su normalni. TV prodaje sigurnost, korporacije kupuju savjetnike da bi stvorile privid sigurnosti. Ljudi teže stabilnom u vremenu kaosa i bježe od slobode izbora. Koje će vrijednosti i institucije po vama tvoriti osnovu novog društva? Može li se čovjek osloniti na bilo što osim na samog sebe?
Ljudi nisu individualistička stvorenja. Mi također želimo i pripadati. Većina kulturoloških istraživanja tretira individualizam i kolektivizam kao dvije dijametralno suprotne točke u kontinuumu. Unatoč tome, tvrdim da budućnost nije niti individualistička, a niti kolektivistička. Ona mora uključivati oboje. Homogenost i heterogenost moraju kapitulirati u korist “jaunifikacije”. Regije i organizacije moraju postati “jaunije” - individualizirane zajednice - snažne ličnosti koje na okupu drži snažni osjećaj svrhovitosti.
No, u naše je doba svakodnevni život lišen svakog značenja i sastoji se od stalne potrage za njim. Naši su djedovi prihvatili tadašnje značenje svojih života i radili zdravo za gotovo. Značenje je za ljude bilo automatsko.
Posao je stvorio značenje. Status u tvrci koja nas zapošljava značio je nešto. On je stvarao značenje. Dao nam je mjesto, lijepo, jasno definirano mjesto u organizaciji i u društvu. Posao je imao veze s osjećajem pripadanja jednako kao i rad kojim su se ljudi zapravo bavili. Pripadali smo organizaciji - fizički i figurativno u nekim slučajevima. Bili smo korporacijski muževi (i žene).
Religijska su vjerovanja stvorila značenje. Omogućila su da se iz ludila izvuče smisao. To je jedan od razloga zašto se Europljani muče s razumijevanjem Amerikanaca - Amerikanci zadržavaju jači osjećaj značenja (nacionalnog, religioznog) od Europljana. Danas su u nekim dijelovima svijeta crkve posve prazne, a lokali puni. Bilo bi lako zaključiti kako je pitanje smisla života popustilo pred pitanjem smisla piva. No, ja ne mislim tako.
Mislite abnormalno
Kako bi opću nesigurnost, kaos i nejasna pravila igre trebao iskoristiti Funky d.o.o.?
Zvuči pomalo cinično, zar ne? No, u redu, ostavimo po strani na neko vrijeme moralna načela i pogledajmo što mogu napraviti uspješne tvrtke. Profitabilne su se organizacije uvijek prilagodile vremenu. U stvari, najbolje i najveće tvrtke zapravo stvaraju budućnost. Znaju da ili vi određujete pravila ili vas neka druga pravila izbacuju iz igre - stvorite povijest ili postanite povijest.
Jednom davno je zapadni svijet bio normalan - naša je ekonomija bila ravnomjerno raspoređena. To je bio svijet uspješne srednje klase, velikih tržišta, standardizacije, sigurnosti i stabilnosti. Za tvrtke je pitanje uspjeha značilo zadovoljavanje nekog lokalnog prosjeka. To je bila osnova posla - Fordov automobil modela T, stalna plaća, bilo koja boja, sve dok je ta boja crna. To je bilo tada. A sada je sada. Zaboravite na normalne stvari - mislite abnormalno. Promjene nas vode u jedan posve drugačiji svijet. Moderni su projekt zamijenila tržišta. Danas ne živimo u mjehuru, nego u dvostrukoj ekonomiji, polariziranom svijetu bogatstva i siromaštva, prilike i mizerije.
U usporedbi s uobičajenim mjestom jučerašnjice, dvostruka ekonomija stvara društvo s posve novim granicama. To je svijet s ograđenim zajednicama i getima - rezervacijama za bogate i bezvrijednim mjestima za siromašne - pravi raj za zaštitarske tvrtke. Jaz između onih koji imaju i onih koji nemaju nekome može izgledati zastrašujuće, no, on je logička posljedica više ili manje isključivog oslanjanja tržišne mehanizme koji razdvajaju učinkovito od neučinkovitog - društva koje se temelji na principu prirode, a ne na principu brige. Primjenite pažljivo navedenu logiku i završite ćete s dvije hrpe - onih kojima je predodređena dobra budućnost i onih kojima je predodređena propast. Doista, što dosljednije primijenite navedeni princip, to će hrpe biti bolje definirane.
U Funky businessu kupci i daroviti zaposlenici nameću pravila igre. Emocionalna ekonomija prodaje ideje, simbole, imena, toplinu, pripadanje, sigurnost, čak i seks, pa tvrdite da je Freud imao pravo. Kako pronaći vlastiti monopol ili osobnu tržišnu nišu? Kako se snaći u tome?
Rukopisa više nema, tako da prvi korak u putovanju prema istraživanju i samoispunjenju uključuje postavljanje pitanja samome sebi - tko sam, gdje sam i kamo želim ići. Naravno, za to će vam trebati odgovarajuće vještine, odgovarajuća škola i strateški prijatelji na visokim pozicijama. No, znanje kako nešto napraviti neće vam pomoći ukoliko ne znate zašto to radite. Sposobnost bez suosjećanja u osnovi je poput auta s punim rezervoarom goriva kojem su uklonjene svjećice. Savjetovao bih ljudima da iskoriste ono u čemu su dobri i na neko vrijeme zaborave na svoje slabosti.
Klanovi lako postaju kultovi
Postaje li Funky d.o.o. sekta ili pleme ljudi na istoj valnoj duljini?
U svijetu u kojem vlada vakuum vizija pametne će organizacije iskoristiti činjenicu da ljudi i dalje žele pripadati. Izgradit će organizacijsku zajednicu ili pleme u kojem ljudi dijele isti identitet. Većina ljudi nema vremena nizašto osim svojeg posla, tako da u njega unose i religiju.
Kako je najlakši način da pridobijete ljude koji dijele vaše vrijednosti unajmiti one koji to već rade, vidimo kako sve više i više tvrtki regrutira ljude s pravim stavovima i zatim ih usavršava u vještinama. Pogledajte Anđele pakla ili avioprijevozničku tvrtku Southwest Airlines. Zamislite Anđele pakla kako regrutiraju ljude s odgovarajućim vještinama! Te organizacije jednostavno ne vjeruju u ideju dovođenja pametnih ljudi i ispiranja njihovih mozgova u centrima za obuku. To je tako zbog toga što se: 1) period “radioaktivnog poluraspada” znanja smanjuje u tolikoj mjeri da ćete, ako regrutirate nekoga tko danas ima relevantno znanje, nakon tri mjeseca možda imati stručnjaka sa zastarjelim vještinama, te s obzirom da je: 2) većini nas jednostavnije promijeniti naše vještine nego naše osnovne vrijednosti.
Tu treba navesti i upozorenje. Klanovi lako mogu prerasti u kultove. Ono što može započeti kao nastojanje da se ljudi izabiru na osnovi stavova, normi i vrijednosti, vrlo lako može mutirati u procese usredotočene na izabir pojedinaca. Umjesto da se koristi jedan zajednički nazivnik, s vremenom se počinju dodavati nove karakteristike i standardi. Krajnji je rezultat ekstremno homogena grupa koja s visoka gleda na sve i prezire sve autsajdere. Svi bi trebali biti jednaki - poput vođe kulta. Kultovi isključuju ljude, slušaju heroje, počinju se voditi dogmama i razvijaju krokodilski sindrom - male uši i velika usta. Sa socijalnog stanovišta pravi se problemi pojavljuju onda kada kult započne s razvojem svoje vlastite moralne filozofije.
Kako se treba postaviti pojedinac. Vaš je savjet: tragajte za vlastitom dušom i razvijte ono u čemu ste doista dobri. Potom se na to fokusirajte i onda globalizirajte. To je izvrsno. Što biste još poručili mladim ljudima koji kreću u istraživanje samog sebe?
Budite iskreni sami prema sebi. Vi ste najbolja osoba na svijetu koja može dobro napraviti jednu stvar - biti onime što jeste. Uspostavite kontakt sa stvarnošću - u suprotnom ćete se izgubiti.
Ponizni zaposlenik - prašna prošlost
Ako su, kako opisujete, sve informacije, tehnologija i hardver dostupni svima, razlikovati se možemo samo po onome što stvarno jesmo - po vlastitom mozgu, tijelu, osjećajima. Tako je moć u rukama pojedinca koji prodaje sam sebe. To asocira na Marxa, ali nije li time i nekakvo >JA< postalo novi fetiš?
Bilo kuda da pogledamo vidimo savršenstvo tržišta - s jednim osnovnim izuzetkom: nišom na visokom segmentu tržišta radne snage. Ono što je ključno u velikom broju organizacija jest >osnovna sposobnost< - pojedinci koji omogućuju da se događaju osnovne sposobnosti. A takve nomade znanja, kako ih neki zovu, moguće je naći posvuda po svijetu. Nalazimo ih u sportovima - nogometni klub Arsenal sa ili bez Thierrya Henrya. Nalazimo ih u poslovanju. U Microsoftu ljudi čak pričaju i o >Billovom Kapitalu<. BK je moneta koja označava vrijeme tehnoloških i poslovnih pregleda u društvu gospodina Gatesa.
Krećemo se prema svijetu sve nesavršenijih tržišta talenata. Sposobnost nije ništa manje od 'mobilnih monopola' koji će ostati na snazi samo ukoliko im se ponudi nešto što žele. Kao posljedica toga javlja se situacija da se moć iz ruku vlasnika kapitala prenosi u ruke vlasnika sposobnosti. Ponizni i vjerni zaposlenik zlatnog okovratnika postaje stvar prašne prošlosti.
Imajte na umu da govorimo o talentima, a ne o nazivima. Stariji menedžeri ne moraju nužno imati osnovnu sposobnost. Bonusi u vidu obilne plaće i dionica tvrtke, poput onih kakve su uživali g. Winnick i g. Lay iz tvrtki Global Crossing i Enron ne trebaju se smatrati konačnim dokazom da talent pleše samo s darovitima. Glorifikacija pohlepe ne bi se trebala pobrkati s trijumfom talenta. Sposobnost i karakter ne čine baš uvijek najsretniji par.
Elita i norme
Prema knjizi, suština funky businessa je u >menadžeru s dušom<, onom koji sebe, svoje suradnike i kupce gleda prvenstveno kao ljude od krvi i mesa, jer ih jedino tako može privući i uspjeti. Suština odnosa postaje dakle humani odnos. Tako se >funky svijet<, koji se na prvi pogled čini do krajnjih granica dehumaniziranim, ukazuje kao jedino i najhumanije rješenje? Je li to nekakav recept za održivi razvoj?
Stručnjaci i neo-liberali zaboravljaju da se kompletna teorija škotskog ekonomista i oca liberalizma Adama Smitha, u kojoj se govori o nevidljivoj ruci koja upravlja tržišnom ekonomijom, temelji na argumentu da se sustav neće pokvariti i rezultirati anarhijom jedino u slučaju da oni za kormilom ugađaju i javnom interesu, a ne samo svojem osobnom boljitku. Ponašanje cijele elite mora odgovarati prihvaćenim normama. Smith piše o suosjećanju. Danas bi možda umjesto te riječi trebalo koristiti riječ empatija. No, što ako u našem društvu više nema simpatije i solidarnosti? Što se događa kada norme više ne postoje?
Sjetite se da kapitalizam, poput komunizma, ima svoju cijenu. Bez simpatije koja bi nadopunila efikasnost, nevidljiva se ruka brzo mijenja u vrlo vidljivu šaku koja se obara na one kojima nedostaje sposobnost i novac. Globalni tržišni kapitalizam nije politička ideologija - nije pravi ili krivi, dobar ili zao, kao takav. To je stroj - nije savršen, ali je najmanje nesavršen od svih takvih strojeva koje smo do danas izmislili. Ipak, stroj nema dušu. Karakter kapitalizma moramo razvijati u hodu. U suprotnom bi se mogli probuditi jednog jutra i shvatiti kako smo, iako smo legli s ljepoticom, noć proveli u zagrljaju zvijeri.
Prilike za življenje bogatijeg života, stvaranje organizacija u kojima je nadahnuće raditi i društva u kojima više ljudi ima priliku ostvariti svoje snove vjerojatno nikada nisu bile bolje. No, kako bi se riješili ljudske sjene nazvane siromaštvo moramo se, poput Sokrata, odlučiti što predstavlja dobar život - život bez droga i TV sapunica, modernog ekvivalenta 'kruha i igara' iz doba Rimskog carstva.
Obnoviti energiju naših ljudi
Tranzicijska društva teže Zapadu, ali ni Zapadu nije jasno kamo ide. Što bi zemlje poput Hrvatske trebale napraviti da postanu konkurentne?
Hrvatska doista treba postati više od utočišta za talente. Inovativne regije moraju osloboditi svoj kreativni potencijal 1) implementirajući mjere koje će privući vrhunske stručnjake, 2) razvijajući perspektivu koja se temelji na intelektualnoj raznolikosti, 3) držeći se svoje osnovne svrhe kako bi usmjerile stvaranje znanja, 4) dizajnirajući procesnu platformu koja će omogućiti dijalog u cilju ojačavanja konkurentnosti, te 5) udružujući se s partnerima kako bi dominirale svojim teritorijem.
No, sposobnost nije dovoljna. Unatoč tome što sutrašnji pobjednici mogu biti >kraljevi uma<, o kojima je Sir Winston Churchill svojedobno pričao, i dalje im treba duh - energija koja se izražava emocijama. Budućnost se jedino može zamisliti. Stav znači puno. Turisti i izbjeglice nastavaju naš svijet, kaže talijanski umjetnik Francesco Clemente - ili ćete prihvatiti promjenu ili ćete joj pokušati pobjeći. Budućnost se, kao i obično, ukazuje unutar uspješnih regija - a ne samo pred njima. Kako bi prvi došli u budućnost, moramo obnoviti energiju naših ljudi. Bez energije nema brzine.
Poziv na razmišljanje
Vaša je knjiga u Hrvatskoj postala najprodavanija literatura. Možete li nekako objasniti ovaj >bum< na hrvatskom tržištu i usporediti ga s nekim drugim regijama u svijetu?
Hrvati imaju izvrstan ukus... Šalim se (no, i dalje mislim kako imate dobar ukus). Mislim da smo knjigom uspjeli postići dvije stvari. Prvo, to je knjiga koja se usredotočuje na vodoravnu, a ne na vertikalnu analizu, što je primarno čini poslovnom knjigom za ljude, a ne još jednim u nizu djela za naše akademske i stručne kolege. Kjell i ja smo uzeli na zadatak izgraditi neku vrstu strukture za naizgled nekoherentan svijet. U najboljem slučaju knjiga i naše turneje funkcioniraju poput knjižničara za mozgove ljudi koji već raspravljaju o većini stvari navedenih u knjizi. Mislim da takva mješavina socijalnih pitanja, čistih poslovnih ideja i osobnih aspekata - holističke perspektive - ima karakterističan europski ugođaj.
Drugo, za razliku od većine američkih menadžerskih knjiga, Funky Business poziva ljude da sami razmišljaju, umjesto da im govori o čemu da razmišljaju. Ako smo u tome uspjeli, vjerujem da nas možete smatrati babicama ljudskih umova - s obzirom da im pomažemo u porađanju njihovih ideja.
Izvor: Novi list 2003. |
|
